U sklopu Dana arhitekata 8.0 planirani su posjete na četiri lokacije. Polazak svih buseva je 23.3.2024. u 9 sati s okretišta na Verudeli, a za one koji dolaze automobilima moguć je parking uz okretište. Povratak je predviđen u 14 sati.
BRIJUNI: Izlet busom do Fažane, prijevoz brodom na Brijune, te razgled uz vodstvo. U cijenu je uključen prijevoz busom, brodom, ulaznica i vodstvo
VODNJAN: Vinarija i Uljara Medea: Izlet busom do Vodnjana te razgled Vinarije Medea (autor: BB arhitekti) i Uljare Medea (autor: Emil Jurcan), sa stručnim vodstvom. U cijenu je uključena degustacija vina i ulja, s pripadajućom zakuskom. Stručno vodstvo: Irena Hodak
MOTOVUN: Vinarija Roxanich: Izlet busom do Motovuna do vinarije Roxanich (autor: Idis Turato), sa stručnim vodstvom. U cijenu uključen obilazak vinarije, degustacija 5 sorti vina uz enologa, zakuska. Stručno vodstvo: Idis Turato
PULA: Malo rimsko kazalište, Kaštel s tunelima, Glavna pošta, Trg kralja Tomislava - Izlet busom do centra Pule, obilazak rekonstruiranog Malog rimskog kazališta (autor: Emil Jurcan), Pomorskog i povijesnog muzeja Istre (vođeni obilazak Zerostrasse i Kaštela – autor: BB arhitekti), Glavne pošte (autor: Angiolo Mazzoni), i Trga kralja Tomislava (autori: Studio Boševski i Fiolić). Stručno vodstvo: Emil Jurcan, Breda Bizjak, Zoran Boševski, Tatjana Uzelac
Brijuni / fotografija: Wikipedia
Uljara Vodnjan u Vodnjanu / Emil Jurcan
Proizvodni pogon uljare Vodnjan najstariji je još uvijek aktivni prostor za preradu ulja u Hrvatskoj, a ovim projektom nastavlja se ta preko sto godina stara tradicija produkcije osuvremenjene novom proizvodnom linijom strojeva. Kako je ta proizvodnja tekla unutar istog prostora kroz čitavo XX stoljeće, građevina u kojoj se uljara nalazi njeguje slojeve različitih epoha i intervencija u svom interijeru. Cilj projekta bio je izložiti vidljivima tu bogatu povijest uljare koja je nadživjela tri države – austrougarske kamene zidove i drvene grede izvorne zgrade s kraja XIX. stoljeća, talijanske armiranobetonske nadvoje i fasadnu opeku na ulici iz doba ranog modernizma 30-ih godina prošlog stoljeća, kao i funkcionalne instalacije postavljene 70-ih godina kada je uljara djelovala kao samoupravna zadruga. Osim pažljive restauracije svih nabrojanih postojećih elemenata dodan je i novi suvremeni sloj koji se namjerno razlikuje u svojoj materijalizaciji – novi pregradni zidovi izvedeni su od vidljive opeke, a novi prostori za osoblje izvedeni su kao neovisna čelična konstrukcija umetnuta u centralni prostor uljare. Obnovom zgrade uljare zadržana je njena specifičnost da proizvodnja ulja i kretanje korisnika nije fizički razdvojeno nego se odvija u jedinstvenom prostoru, što omogućava korisnicima pregled nad samim procesom proizvodnje ulja, a arhitekturi daje posebnu karakteristiku u kojoj strojevi dominiraju prostorom. Naporom svih sudionika ovog projekta zadržan je ambijent industrijske baštine, ali ne kao uspomena na nekadašnju produktivnost već kao i dalje živi i aktivan prostor ljudskog rada.
Interijer kušaonice vinarije Medea u Vodnjanu / BB Arhitekti
Izgrađen krajem 1950-tih god. prošlog stoljeća, vinski podrum u Vodnjanu rijetko je sačuvan primjer sličnih podruma vinskih zadruga na ovim područjima. Taj vrijedan primjer industrijske baštine prepoznali su i sadašnji vlasnici te su se, u namjeri da osuvremene proizvodnju i otvore kušaonicu, umjesto u gradnju novog objekta odlučili za postupnu rekonstrukciju postojećeg.
Osim osnovne namjene kušanja i prodaje vina, posjetitelju je omogućen neposredan uvid i u samu proizvodnju. Interpolacijom ambijenta neposredno pored proizvodnih prostora vinarije nastaje prostor dinamičnih suprotnosti u kojem se spajaju dva različita, ali vizualno i funkcionalno povezana ambijenta; jedan dinamičan, namjenjen gostima, drugi namjenjen zrenju vina i tišini. Relativno malen prostor otvorio se i očistio od nepotrebnih pregradnih elemenata kako bi se mogla osjetiti bit volumena u cijelosti. Prostor je artikuliran po dubini. Dvije sobe vizualno i fizički komuniciraju preko velike staklene stijene koja omogućuje nesmetan pogled od ulaza preko prostora kušaonice i točionika do sobe za bačve. Soba za kušanje veličine je dnevne sobe, dovoljno velika da se u njoj prime gosti, a dovoljno malena da se pri tom ne stvara tipičan ugostiteljski ambijent u kojem se gubi intima.
Centralno mjesto dobiva dugačak stol oko kojeg se odvija komunikacija sa posjetiteljima, druženje i kušanje vina pod intimnim osvjetljenjem visećih lampi. Sobi za zrenje, smještenoj u zadnjem planu i namjenjenoj prvenstveno hrastovim bačvama, dimenzija visine daje svečan, gotovo duhovni značaj te se u prostoru ogoljenom svih suvišnih elemenata prisutnost bačvi tim više osjeća. Stupnjevanje prostora po dubini dodatno je naglašeno produžetkom unutarnjeg prostora na terasu natkrivenom konzolnom pergolom ispunjenom hrastovim lamelama po kojima polako raste vinova loza stara 60 godina.
Zgrada vinarije i hotela Roxanich u Motovunu / Idis Turato (izvor: idisturato.com)
Potpuna urbanizacija, nestanak dihotomije između sela i grada, gubitak očekivanog odnosa urbanog naspram ruralnog te potpuna infrastrukturna opremljenost, dostupnost i umreženost teritorija kao globalnog svjetskog poretka, nabolje se ogleda, razumijeva i reprezentira na prostoru Istre. Istra je poluotok, heterogeni, ali prirodno usklađeni ekološki, geološki i klimatski teritorij. Istra je jasno definirani društveni, kulturni i politički konstrukt koji ovo mjesto čini pogodnom platformom za suvremeni život. Motovun, drevni, srednjovjekovni grad položen u centru Istre, projektiran na križanju starih puteva i željeznice Parenzane, prokrvljen tokovima infrastrukturnih kanala u dolini Mirne, uhvaćen je u kontinuiranu mrežu stanovanja, autohtone poljoprivrede, stočarstva, trgovine i turizma, koji ga neraskidivo povezuju i spajaju s obalom mora, masivom Učke te zaleđem okrenutim Italiji i Sloveniji.
Dnevne i sezonske migracije stanovništva, trgovina, gospodarstvo, tokovi turista, totalna razmjena dobara, energije i informacija pretvorila je Istru u kontinuirani urbani tok, prostor neprekinute aktivnosti, stanje potpune programiranosti. Unutar ovakvog stanja nestaju stare urbane hijerarhije, brišu se stari prostorni odnosi, gubi se potreba za zoniranjem prostora prema unaprijed definiranim, točno određenim namjenama, dok arhitektonske tipologije bazirane na funkciji gube svoju ulogu i stoljetnu svrhu. Nalazimo se u prostoru potpune prilagodljivosti, otvorenih mogućnosti i promjenjive programiranosti. Stanovanje je prokrvljeno turizmom, proizvodnja se hrani trgovinom, ugostiteljstvo znanošću, rad se kontaminira zabavom, skladištenje robe potkrepljivo je izlaganjem proizvoda, transport ljudi i dobara postaje strogo kontrolirana putanja, a komunikacija među njima mjesto potencijala, prostor neočekivanog sretanja. Arhitektura unutar ovakvog stanja gubi stare i do jučer prepoznatljive elemente, stvara se novi prostor koji prvenstveno služi da bi upravljao procesima. Arhitektura projektira i oblikuje varijabilna stanja, grade se i razgrađuju mjesta jasne i prepoznatljive ideologije.
Roxanich Hotel i Vinski Podrum u Motovunu produkt je upravo takvog stanja. Roxanichev projekt je vinski podrum, proizvodna hala, skladište vina i proizvoda od grožđa, degustacijski centar, trgovina, izložbena galerija, hotel, apartman, restoran, taverna, caffe bar, edukacijski centar, ured, muzej vina, višenamjenska dvorana, pušiona, wellnes centar, bazen, sportski trim kabinet i disco klub. Roxanich Motovun Projekt sastoji se iz stare kamene kuće, starog podruma, novog anexa, podzemne garaže, ukopanog skladišta i vinskog podruma. Ova složena građevina svojim oblikom i tektonikom rekonstruira prirodni brežuljak, gradi put koji počinje u vinogradu, nastavlja se kroz kuću, podrum i hotel, gradeći tako neprekinuti, kontinuirani tok, prolaz, cestu vina i turizma. Prostor lišen klasične funkcije, ambijent oslobođen klasične hijerarhije, konstrukcija ukinute dihotomije nosivog i nošenog, prostor nejasnih granica, promjenjivi ambijent nestabilnog odnosa služenog i služećeg.
Materijali, konstrukcije, obloge, uređaji, aparati, oprema te raznoliki namještaj sudjeluju u programiranju i aktiviranju prostornih jedinica hotela i vinskog podruma. Visoki badnjevi podržavaju podrum i njegovu proizvodnju, maceraciju vina, bačve različitih dimenzija osiguravaju odležavanje i pohranu vina, ali istovremeno preuzimaju ulogu promjenjivih zidova galerije umjetnina, muzeja vina. Police, regalna skladišta, čelični gabioni sa staklenim bocama, skladište i čuvaju vino, ali podržavaju događaje vezane uz trgovinu, promociju, degustaciju i tumačenje vinske priče. Komunikacije kroz vinski podrum čine različiti sustavi i sredstva transporta, pomične platforme, liftovi, stubišta i rampe omogućavaju različiti tok, brzinu kretanja ljudi, kako posjetioca, tako zaposlenika i korisnika podruma u različitim režimima upotrebe Vinarije Rožanić. Hotel Rožanić svojom ponudom i programima korištenja, od smještaja, konzumacije hrane i vina, sale za različite događaje i evente nastavlja se na prolaz kroz podrum, te dodatno hrani i opskrbljuje “vinsku cestu” sadržajima vodeći posjetitelje kroz svoj potpuno isprojektirani, intenzivno kolažirani svijet.
Radi se o konstruktu potpune isprogramiranosti, kontinuirane sadržajnosti i radikalne plastičnosti, koja s jedne strane oblikuje pejzaž, stvara novi meandrirajući objekt hotelskog restorana s welnesom i apartmanima te s postojećom starom kamenom građevinom vraća memoriju Istarskog vinskog podruma. Hotel Roxanich osmišljen je kroz 28 različitih soba smještenih unutar stare građevine i četiri prostrana apartmana u novom anexu hotela.
Sobe se sastoje od fiksnog i nepromjenjivog gabarita kupaonice sa predsobljem i ormarom koji mijenjajući uzorke tapeta i tepiha osigurava različitost i promjenjivost ambijenta. Namještaj sobe sastoji se od objekta običnog kreveta i kreveta na kat, mramornog kubusa stola-stolice, fotelje, stolice, posude s fikusom, stolom za pisanje, mesinganog minibara, ogledala i slobodno stojećih lampi. Drveni chevron parket, tepisi u uzorku tapeta, keramika i tapisoni prekrivaju podove soba. Uklade na zidovima i natur crveni beton sa konstrukcijom starih drvenih greda uokviruju sliku sobe kao trajno promjenjivog ambijenta hotela.
Malo rimsko kazalište u Puli / Emil Jurcan
Arheološki ostaci rimskog teatra nalaze se u središtu Pule, na istočnoj padini povijene jezgre grada. Projektom rekonstrukcije izvedena je parcijalna obnova tribina nekadašnjeg kazališta kako bi se lokacija mogla koristiti za organizaciju priredbi, predstava i koncerata. Obzirom da je izvorni gabarit antičke građevine u dijelovima prekriven naknadnim slojevima iz srednjeg i novijeg vijeka nemoguće je bilo planirati potpunu rekonstrukciju prvotnog perimetra tribina. Stoga se pristupilo rekonstrukciji većih dijelova donjeg prstena tribina te dva segmenta gornjeg prstena (zapadni i sjeverni).
Redukcijom tribina zbog zatečenih elemenata u prostoru stvorena su dva konstruktivna elementa izvedena od čelične trodimenzionalne rešetke. Forma nove čelične tribine prati raster nekadašnjih antičkih tribina, a između gornjih i donjih redova smještena je pasaža s koje se spuštaju i uzdižu stubišta za punjenje i pražnjenje tribina. Ova pasaža zamišljena je kao glavna infrastrukturna kičma kazališta jer se u njenom trupu nalaze sve potrebne električne instalacije za rasvjetu, ozvučenje i optičku mrežu. Za razliku od čeličnih tribina središnja je tribina kazališta izvedena u bijelom betonu bez nosive konstrukcije direktno na očišćenu matičnu stijenu i predstavlja sastavni dio nove topografije okoliša.
Revitalizacija podzemnog sistema u Puli / BB Arhitekti
Podzemni sustav skloništa glavne ratne luke austro – ugarske monarhije rasprostire se pod cijelim gradskim područjem, a sačinjavaju ga većinom odvojeni klasteri ispod sedam gradskih brežuljaka, ali i izvan centra grada. Od svog nastanka početkom 20. stoljeća do danas, tuneli su samo dvaput korišteni za sklanjanje civilnog stanovništva, preostalo vrijeme svog stogodišnjeg postojanja, ti su podzemni prostori bili zatvoreni za javnost i postepeno izbrisani iz mentalne mape grada. Dvadeset godina nakon prvog predstavljanja projekta 2002. g. započela je revitalizacija pulskog podgrađa u tunelima na dva nivoa ispod središnjeg gradskog brežuljka Kaštel. Proces obnove kompleksnog podzemnog sustava grada naglašava i njegovu aktivnu ulogu pri očuvanju fortifikacijskog nasljeđa. Redefinicija podzemnih prostora nadilazi funkciju sklanjanja i nadograđuje se funkcijom vertikalnog i horizontalnog povezivanja gradskog partera s mletačkom tvrđavom u kojoj je smješten Povijesni i pomorski muzej Istre i funkcijom novog izložbenog prostora muzeja što je uvelike utjecalo i na unapređenje djelovanja muzejskog kompleksa.
Aktiviranje sustava podzemnih ulica ujedno utječe i na redefiniciju javnog prostora, prapovijesnu mrežu gradskih ulica, raspredenu u nekoliko koncentričnih prstenova koji se organski prilagođavaju topografiji brežuljka, podzemne ulice poprečno povezuju četiri različita ulična pravca, njihov su produžetak, pješački metro. Javni se prostor proširuje ispod brežuljka.
Zapušteni sustav podzemnih skloništa postaje drukčiji ulični prostor, izoliran od gradskog intenziviteta i atmosferskih uvjeta pri čemu su izostanak dnevne svjetlosti i zvuka prilika za razvoj specifičnog multimedijalnog izložbenog prostora.
Pri obnovi se velika pozornost posvetila očuvanju stijenskog plašta što je uvjetovalo sabiranje svih električnih instalacija u jednu trasu ispod svoda koja je ujedno iskorištena i za smještaj rasvjete. Jedine površine u koje se fizički interveniralo su betonski podovi i vertikalno okno dizala koje se nalazi u blizini centralnog prostora donjeg sklopa. Izlazna stanica dizala nalazi se u jugoistočnom kvadrantu tvrđave, između kazamata i rampe bastiona što je i jedina moguća pozicija koja vertikalno spaja sva tri nivoa.
Zgrada centralne pošte u Puli / Angiolo Mazzoni
Zgrada centralne pošte u Puli arhitekta Angiola Mazzonija iz 1933. jedna je od najznačajnijih ostvarenja razdoblja između dva svjetska rata u Istri, ujedno i najznačajnije ostvarenje talijanskoga racionalizma u Istri.
Zgrada centralne pošte u Puli svojim netradicionalnim izgledom iskače iz stilske skupine objekata izgrađenih u razdoblju talijanske uprave. Na objektu najviše oduševljavaju izbor i kvaliteta materijala. Građevina je konstruirana od istarskog kamena i obložena izvana mramorom, porfirom i granitom. Kameni okviri prozora su od crno-zelenog mramora, a sokl (zadebljanje, tj. izbočenje na zidu koje počinje od poda) je od sivog mramora. Prečke na rešetkama i prozorski okviri izrađeni su od aluminija. Glavni ulaz je od ljubičastog i roza porfira, a istaci i vijenci su od zeleno-crnog mramora. Ulazna vrata posebno su dizajnirana.
Najintrigantniji dio pulske pošte je kružni ulazni hall sa spiralnim stubištem. Ekspresivnost toga prostora istaknuta je bojom. Zidovi i stube su potpuno obloženi komadićima crvenog stakla, reflektirajućim mozaikom (aluzija na Tizianovu crvenu boju). Sjaju i toplini crvene boje suprotstavlja se napeta crna linija rubnika stubišta.
Mazzoni, Angiolo, arhitekt (Bologna, 21.V.1894 – Rim, 28.IX.1979). Nakon diplome, zapošljava se u studiju arhitekta Piacentinija, a od 1921. u Državnim željeznicama u službi posebnih radova. Arhitekturu je diplomirao 1922. na Akademiji u Bologni.Najvažnija su mu izvedena djela željeznički kolodvori u Firenci, Latini, Milanu i Rimu. Također je izgradio mnogobrojne poštanske zgrade: Ostia Lido, Ferrara, Nouro, Sabaudia, Palermo, Trento te zgrada pošte u Puli.
Trg kralja Tomislava u Puli / Studio Boševski i Fiolić
Nakon provedenog javnog natječaja na kojem su pobijedili projektanti iz STUDIO BF, projektirani su i trg i građevine, ali se nakon financijskog reprograma Grada odustalo od gradnje građevina u prvoj fazi, a razrađen je i promijenjen projekt Trga,sada kao primaran, sa kompletnom infrastrukturom, građevine su predstavljene kao projekt za budućnost.
Nakon usaglašavanja projekta sa zahtjevima svih komunalnih tvrtki u Gradu izrađeni su projekti svih instalacija i završne plohe trga, urbane opreme i hortikulture.
Predmetno područje bila je zapuštena prašnjava površina, korištena kao neuređeni parking, a za vrijeme kratkotrajnih jakih oborina cijela je površina plavila. Trgom prolazi mješoviti kolektor,površine su bile bez ikakvih sadržaja, zapuštena posljednjih 50 godina.
Stanovnici su na gradsku upravu bezuspješno vršili pritisak dugi niz godina, ali se nisu uspjevala osigurati novčana sredstva za realizaciju bilo kakvog projekta.
Rekonstrukcijom trga u prvoj fazi trebao se osigurati uređenje zapuštenih javnih površina koji nikada nisu uspjeli formirati bilo kakvu razumnu urbanu formu. Kroz rekonstrukciju infrastrukture trebala je započeti rekonstrukcija odvodnog sustava u odvojeni odvodni sustav, promijeniti zastarjelu infrastrukturu i podići dio urbaniteta na prihvatljiv nivo. Građani ovog dijela grada nisu nikada imali jasno identifikacijski formirani centar niti sadržaj koji bi pojačao osjećaj pripadnosti i povećao socijalnu koheziju.
Materijali, tehnologije i komponente za završno uređenje su birani što bliže mjestu ugradnje i dostupnoj tehnologiji kako bi se smanjio otisak projekta.
Uređena površina bitno je poboljšala kvalitetu života građana koji žive u zgradama koje okružuju trg. Stanovnici okolnih kuća osjetili su važnost uređenja okoliša u kojem žive, krenule su inicijative za uređenjem pročelja građevina koje su orjentirane na trg, građani su sada svjesniji i osjetljiviji na okoliš u kojem žive.
Socijalizacija, (međusobni odnos stanovnika), dobili su potpuno novu dimenziju, susjedi koji su nekoliko desetljeća živjeli u istom kvartu sada su se ipak upoznali, djeca su krenula u zajedničku igru i druženje. Oslobođena velika površina postala je zona za manifestacije koje predstavlju neki novi život trga.
Arhitektonskim i krajobraznim oblikovanjem retencije su implementirane u sam prostor, čineći jedinstvenu i integralnu cjelinu. Površinsko retencioniranje izvedeno je kišnim vrtovima u kojima je zasađeno autohtono bilje i preko 70 novih stabala, a dodatne retencije izvedene su podzemno.